Dragović

Dragović – srednjovjekovna gotička crkva

U voćnjaku Ace Sudara, u selu Dragović kbr. 45, na niskom brežuljku nalaze se zagonetne ruševine, primijećene još u 19. stoljeću kao raritet u ovome kraju.
O njima je pisao G. Szabo:
”Još danas nalazi se u selu Dragoviću, koje nije no dio današnjega (a i starog) sela Čaklovca, ruševina crkve u šljiviku do ceste. Da to nije, kako tradicija hoće, kasna pravoslavna crkva Svetoga Stevana iz turskog doba, dokazuje bjelodano sam način gradnje i ploča iskopana uz crkvu. Na toj je ploči (danas stepenica pred ulazom u seosku krčmu) neprotumačiv natpis, gotskim pismenima srednjeg vijeka napisan”.
Toj ploči s natpisom danas nema ni traga. Ruševine u voćnjaku sastoje se od zidova debljine oko 1 metar koji zatvaraju tri stranice pačetvorine (lađe crkve), duljine 14 metara, širine 10,5 metara. Ulazni otvor se nalazi na zapadnoj strani koja je viša, poput pročelja crkve. Istočni zid je srušen, a ostali su jedva primjetljivi tragovi zida te nedostaje polukružna apsida. Na vrhu pročelnoga zida bila je neka rozeta koju je nacrtao još E. Kramberger 1876. godine, a Szabo 1913. godine nacrtao komadić svodnog rebra. Oba ova kamena su zauvijek izgubljena, ali elementi koji su nam sačuvani na crtežima upućuju na ranu gotiku. Zorislav Horvat smješta podizanje crkve u 13. stoljeće s mogućnošću da je građena i početkom 14. stoljeća, a Andija Mohorovičić je smatra gotičkom.
Crkva u Dragoviću zacijelo je sagrađena na prijelazu romanike u gotiku, dakle u 13. stoljeću, na što nas upućuje njezin tlocrt, ali sigurnije podatke trebali bismo potražiti arheološkim istraživanjima.

IZVORI:
Lj. Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, sv. 406, Zagreb 1984, 121-122;
D. Feletar, Stari Gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, Zagreb, 120-121;
J. Kempf, Oko Psunja, Zagreb 1998, 29; Z. Horvat, Profilacije gotičkih svodnih rebara u: Peristil, sv. 12/13 (1969/1970), 44-45.

Čaklovac – srednjovjekovna utvrda
Iznad sela Dragovića, oko jedan sat udaljen u šumi, nalazi se srednjovjekovni burg Čaklovac. Do njega danas vodi dobro markirana staza, bez koje bi put na to područje bio vrlo riskantan (zbog minski sumnjiva područja). Burg je vjerojatno bio dobro priora vranskog, te se još prije 1476. godine spominje kao Csaktornya u prioratskom posjedu, dok ga 1523. godine nalazimo u vlasništvu Petra Keglevića, gospodara Bijele Stijene, a poslije i obitelji Tahy, vlasnika obližnjeg Kamengrada (kod Zvečeva). Strateški smještaj grada nad kotlinom iznad ceste Pakrac-Požega pokazuje važnost ove utvrde u srednjem vijeku. Pokraj burga je prolazio put koji je vezivao Kamengrad i Pakrac, a ispod grada se nalazio suburbij, Podgrađe, u kojem je bilo mnoštvo obrtnika i trgovaca. Grad je predstavljao najistočnije mjesto Križevačke županije, a ujedno I najistočniju oazu kajkavskog govora u srednjovjekovnoj Slavoniji. Osmanlije su utvrdu oteli Franji Tahyiju 1544. godine te su je držali za izuzetno važnu, a u njoj je stolovao i čaklovački Rustan-aga. Odlaskom Osmanlija iz Slavonije u 17. stoljeću grad je napušten i prepušten rušenju. Danas se grad nalazi u gustoj šumi, iako ga je još Gjuro Szabo video neobraslog, a, kako Szabo sam piše početkom dvadesetog stoljeća, ”prema jugoistoku leži pred njim poljana”. Kula čaklovačka sagrađena je na goloj stijeni, a burg je dodatno osiguran šancem i učvršćen jakim zidom. Već je Szabo vidio da se kula jako porušila tako da je ostala samo polovica peterokuta. Uglovi kule bili su utvrđeni tesanim kamenjem, pa to i danas daje dojam solidnosti gradnje. U unutrašnjosti kule vidljivo je mjesto gdje je stajao kamin.

Lj. Dobronić, Posjedi i sjedišta templara, ivanovaca i sepulkralaca u Hrvatskoj, Rad JAZU, sv. 406, Zagreb 1984, 58, 59;
T. Đurić, D. Feletar, Stari Gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, Zagreb 2002, 120-121;
J. Kempf, Oko Psunja, Zagreb 1998, 27-29; G. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 113-114.