Zapadna Slavonija kroz vijekove

Srednji vijek i rani novi vijek (6 – 19. stoljeće)

Srednjovjekovni period u Slavoniji započinje uništavanjem rimskih civilizacijskih tekovina. Zasigurno su se gradovi poput Aquae Balissae i spomenute postaje uz rimske prometnice pretvorile u ruševine tijekom 6. stoljeća kada stradava većina panonskih gradova (Siscia, Cibalae, Marsonia, Mursa, Sirmium). Tijekom 7. stoljeća tek se još mali broj rimskih starosjedilaca zadržao na zabačenim gorskim lokacijama Papuka i Psunja. U to vrijeme dolazi slavensko i avarsko stanovništvo i u Slavoniju. Iz ranog srednjeg vijeka u zapadnoj Slavoniji do sada su pronađena tek ranoslavenska groblja bjelobrdske kulture (Zvonimirovo i Josipovo) koja se po materijalu ne razlikuju od susjednih mađarskih lokaliteta. Dolaskom Mađara u Panonsku nizinu u 9. stoljeću Slavonija je postala njihova interesna sfera. U 11. stoljeću ugarski kralj Ladislav prešao je rijeku Dravu kod Vaške u slatinskom kraju i odonuda je nastavio svoj pohod prema južnim dijelovima Hrvatske koji je zbog upada Kumana na područje Ugarske završio neuspješno. Iz početka 12. stoljeća potječu začeci brojnih kasnijih razvijenih naselja. Tako u križevačkoj županiji koja se spominje prvi put krajem, 12. stoljeća, a koja je u to vrijeme obuhvaćala i veći dio današnje Slavonske podravine, Posavine i Poilovlja, stoje naselja Kraljeva Velika, Subocka, Dijanovac (današnji Okučani), Mešćenica (za koju se ne zna gdje je stajala), Stupčanica (iznad Velikih Bastaja), Voćin, Slatina, Sopje i Vaška. Na području današnje Virovitičko-podravske županije u 12. stoljeću prostirala se starohrvatska župa Gušće. Područje zapadne Slavonije u srednjem vijeku bilo je granični kraj između Zagrebačke i Pečujske biskupije. Na zapadno-slavonskom dijelu Zagrebačke biskupije bila su dva arhiđakonata: Gušće, koji je pokrivao područje današnjih Grubišnog Polja, Virovitice, Bjelovara i Đurđevca, te Svetačje koji je obuhvaćao područje Daruvara, Pakraca i Novske. Prema demografskim i povijesnim istraživanjima u 16. stoljeću na području današnjeg Pakraca i Daruvara bilo je između 16000 i 20000 stanovnika. Za Slavoniju je od posebne važnosti bilo djelovanje starih crkvenih redova: benediktinci su bili prisutni u Bijeli i Siraču, templari u Čaklovcu kod Pakraca, pavlini u Donjoj Vrijesci kod Velikih Bastaja te franjevci u Četvrtkovcu na mjestu današnjeg Daruvara. Koloman je u 12. stoljeću podijelio župu Gušće na dva dijela. Od njezina istočnog dijela ustanovio je Virovitičku županiju, a zapadni dio pripojio je susjednoj Šomođkoj županiji. Na Kolomanovu inicijativu Virovitička županija postala je kraljičin posjed. Takvo stanje se zadržava do 15. stoljeća, kada je županija pripadala dvorskom plemstvu. Virovitička županija je, dakle od svog osnutka, bila najmanja slavonska županija te joj je pripadalo, nakon spomenute Kolomanove reforme svega desetak sela. Na prostoru današnje Novske, Pakraca i Daruvara prostirala se stara župa Svetačje. Središnji dio Svetačja se nazivao Pakar, a onaj sjeverni Toplica. Toplica se spominje prvi put 1334. godine, a najveći ondašnji veleposjednici su bili Tiboltovići. Osim njih kasniji vlastelini su bili Zapoljski I Nelipčići. U središnjem dijelu Svetačja, zemlje su dobili plemići Tetenji, a u južnom plemići Svetački. Ondje je bilo mnogo utvrda I naselja koja su imala trgovački karakter. Požeška županija spominje se već 1210. godine, a obuhvaćala je osim Požeške kotline I dijelove đakovačkog, našičkog, novogradiškog, daruvarskog, pakračkog, brodskog i orahovičkog područja. Sjedište županije bila je Požega. Od imanja koja su stjecali veleposjednici treba spomenuti Giletiće koji su posjedovali krajeve oko izvora Orljave, Kletoviće, također oko Orljave, Bekoviće oko Velike, Desislaviće oko Cernika I Zapoljske oko Zapolja. Prije osmanlijske provale na ova područja u virovitičkoj i požeškoj županiji živjeli su starosjedioci koji su govorili kajkavskim narječjem. Kao važan događaj na grubišnopoljskom području u srednjem vijeku treba u svakom slučaju spomenuti zasjedanje Hrvatskog sabora 1478. godine u Zdencima.

Sačuvana originalna isprava koja je donesena na tome saboru najstariji je spis koji govori o potrebi borbe protiv Osmanlija. U spisu se među ostalim spominje kako su velikaši dužni davati ljudstvo za rat protiv Osmanlija, kako se protiv Osmanlija ratuje samo do rijeke Save, a nikako preko rijeke, kako se u vojnu polazi samo ako ban Ladislav o tome obavijesti. Prvi podatak o osmanlijskom upadu na područje zapadne Slavonije bilježi se 1422. godine kada je djelomično opljačkana benediktinska opatija Bijela. Relativno velik broj stanovnika ovog kraja počeo se u prvoj polovici 16. Stoljeća seliti prema sigurnijim područjima. Prema nekim podacima autohtono stanovništvo se seli prema zapadu preko rijeke Ilove, pa sve do Štajerske i Kranjske, ili na sjever prema Mađarskoj i Austriji. Tako je vlastelinstvo Dobra Kuća prema zapisu iz 1474. godine imalo 189 ili 41% napuštenih seljačkih posjeda. U trgovištu Toplica bila su u isto vrijeme 63 purgerska posjeda, od kojih je 18 bilo napuštenih. Odlasku kmetova s posjeda pogodovala su i nevjerojatna zvjerstva koja su činili plemići iskaljujući se međusobno na podanicima susjeda. Ostatak starosjedilačkog stanovništva je dolaskom Osmanlija u ove krajeve (1543.g.) prešao uglavnom na islam. Osmanlije su nakon osvajanja Virovitice zauzeli Slavonsku podravinu sve do današnje Pitomače i Špišić Bukovice. Istovremeno kada i Požega, pod vlast Osmanlija dolazi i Slavonska posavina. Osmanlije su Brod i okolicu zauzeli 1536. godine. Prije osmanlijskih provala u krajevima oko današnje Nove Gradiške najveća su naselja Cernik i Stara Gradiška (tj. Gradiška). Osmanlije su nakon zauzimanja ovih prostora pravoslavno stanovništvo doveli u područje oko današnjih Okučana (tadašnjeg Dijanovca). U Cerniku su ustanovili sjedište sandžaka, a u Gradišci na Savi imali su veliku utvrdu. Oko 1536. i 1537. godine Osmanlije zauzimaju Požegu i okolicu. Najteže su se borbe vodile oko Kamengrada, utvrde smještene na Papuku. Na požeškom području bilo je naseljeno posebno mnogo muslimana. Nakon zauzimanja Kamengrada Turcima je bio otvoren put prema Svetačju. Zato su nakon 1543. godine vrlo lako zauzeli najzapadnije dijelove današnje zapadne Slavonije. Kristofor Svetački, lokalni velikaš, prešao je na stranu Osmanlija uvidjevši da nema mogućnosti za obranu svojih gradova Britvićevine, Ujvara (Novske) i Subockog grada. Nizinski granični kraj uz Ilovu ostao je tijekom 143 godine nenaseljen i obrastao šumom. Osmanlije su na osvojenom području uspostavili prvo sandžak Začasnu, čije je središte bilo u Čazmi, a slabljenjem osmanlijske moći sjedište sandžaka pomicalo se prema istoku. Prvo je sjedište od 1565. godine bilo u Pakracu, a zatim od 1570. godine u Cerniku. Pakrački sandžak bio je podijeljen na nahije Pakrac, Bijela Stijena, Šagovina, Sirač, Podborje, Dobra Kuća, Čaklovac, Sređani, Stupčanica, Podvrško, Katinovac i Drenovac. O razmjerima etničkog čišćenja na ovim prostorima mnogo govori činjenica da je za vrijeme osmanlijskih osvajanja nestalo čak 25 crkava, četiri samostana i bar 12 utvrda samo na daruvarskom području. O njihovu nekadašnjem postojanju svjedoče još samo toponimi poput Kučišta, Gradišta, Zidina, Bedemi, Crkvište, Staro Groblje, Tursko groblje… Ipak, katoličko stanovništvo koje nije izbjeglo pred Osmanlijama sačuvalo je svoj identitet zahvaljujući franjevcima u Pakracu koji su u napola srušenim srednjovjekovnim crkvama održavali obrede. Habsburška Monarhija od kraja 16. stoljeća uspostavlja Vojnu krajinu na teritoriju današnje zapadne Slavonije i Moslavine. Pred kraj osmanlijske vladavine na području današnjih Daruvara, Pakraca i Slatine moglo je biti oko 8000 muslimana, 500 katolika i 422 kuće pravoslavnih naseljenika. Na pakračkom području srednjovjekovna toponimija sačuvala se tek oko Dereze i Badljevine, dok je u ostalim dijelovima središnjeg dijela Svetačja naseljeno novo, pravoslavno stanovništvo. Na gorskim bilima Bilogore, Papuka, Psunja, Ravne gore i

Kričkog brda
Osmanlije su naselili također pravoslavne stanovnike. Povremeni upadi kršćanske vojske na teritorij Osmanskog Carstva, kao i Osmanlija na teritorij Habsburške Monarhije, stvarali su nesigurnost, pa je čitav teren uz granicu bio vrlo slabo ili gotovo nikako naseljen. O jednom takvom upadu svjedoči i zapis o tome kako je hrvatsko – slavonski ban polovicom 16. stoljeća, dakle nedugo nakon osvajanja ovih krajeva zaobišao tvrdi turski grad Zdence I onda kroz guste šume došao do Voćina gdje je popalio sva martološka sela da bi konačno zapalio i snažnu utvrdu Slatinu sa četiri stotine ljudi. Osmanlije su zadržali prevlast u Slavonskoj podravini sve do 1684. godine. Do 1687. godine osvojeni su Virovitica, Voćin, Slatina, Orahovica i Sopje. Nakon odlaska Osmanlija iz Slavonije, na opustjela selišta naseljavaju se pravoslavni stanovnici. Tako na području Pakraca osim pravoslavnih doseljenika koji su ostali nakon dolaska austrijske vojske, naseljavaju se i novi pravoslavni stanovnici. Do 1710. godine broj pravoslavnog pučanstva na području današnje Novske, Pakraca i Daruvara mogao je iznositi oko 10000. Zbog toga je čitav kraj dobio ime Mala Vlaška. Do 1728. godine Pakrac je bio pod upravom Komore, a tada je Karlo VI. darovao pakračko vlastelinstvo barunu von Imsenu. Prvi val doseljavanja pravoslavnih stanovnika u Slavonsku posavinu bio je između 1560. i 1570. godine. Drugi val doseljavanja uslijedio je nakon odlaska Osmanlija iz Slavonije između 1692. i 1706. godine. Oko Okučana i Cernika bilo je sredinom 18. stoljeća 550 pravoslavnih kuća. U to vrijeme osnovano je i novo naselje Nova Gradiška, čiji su prvi stanovnici bili pravoslavni i Nijemci, a nakon toga su se počeli doseljavati Hrvati. Slavonska vojna krajina koja je obuhvaćala i područje Novske i Nove Gradiške opstala je do 1873. godine. Još prije potpisivanja Karlovačkog mira 1699. Godine Dvorska komora u Beču naredila je da se na svakih 3 do 5 kilometara uz Savu postave čardaci. Jednako tako su bile donesene odluke o izgradnji tvrđava u Brodu i Staroj Gradišci. Stanovnici posavskih mjesta postali su nakon Karlovačkog mira graničari, a svaka je kuća morala dati jednog vojnika u krajišku vojsku, dok su zadružne kuće morale dati po dva čovjeka. Ostali su morali raditi za potrebe vojske (obrađivati zemlju, gajiti stoku, prevoziti materijale potrebne za gradnju utvrda i slično). Nakon osnutka Nove Gradiške Slavonska je krajina podijeljena na gradišku i brodsku pukovniju. Prema popisu koji su provele vlasti radi ubiranja poreza, na području Virovitice su 1698. godine bile naseljene 143 kuće, a na području čitavog kotara 39 sela od kojih je jedan dio bio nenastanjen. Budući da je bilo vrlo malo stanovnika na ovom području odmah nakon oslobođenja od osmanske vlasti, kralj Karlo IV. počeo je ovdašnju zemlju prodavati stranim velikašima. Virovitički posjed kupio je od kralja knez Josip Cordona koji je njime upravljao sve do 1749. godine. Pejačevići, koji su upravljali imanjem nakon Cordone, doveli su novo stanovništvo koje je radilo na
obnovi toga zapuštenog dijela Slavonske podravine. Nakon napuštanja Slavonije od strane Osmanlija, načinjen je popis 1702. godine koji je napravila Komora o stanju objekata na području Slavonije. U tome popisu postojala je rubrika koja navodi gospodara određenih teritorija prije Osmanlija. Na području Daruvara na svim je imanjima navedeno da je gospodar nepoznat, tako da je Komora dobila pravo da raspolaže svim imanjima. Podborje je tada bilo jedino naseljeno veće mjesto u čitavom daruvarskom kraju, a u njemu je bila 51 kuća s pravoslavnim žiteljima. Pravoslavni stanovnici su nakon osmanlijskog povlačenja ostali i u Batinjanima, Vrijesci, Koreničanima, Puklici, Cjepidlakama, Dobroj Kući i Vrbovcu. U vrijeme Arsenija III Crnojevića (oko 1700. godine) pravoslavno pučanstvo dolazi i u Uljanik i Daruvarski Brestovac. Komora je dobila pravo raspolaganja svim posjedima u krajevima koji su prije bili pod osmanlijskom vlasti, pa ih je dijelila. Podborje je 1745. godine imalo 78 i ½ selišta i nalazilo se u posjedu Mihajla baruna de Szlavnicza. Današnji Daruvar tvorevina je obitelji Janković. U Slavoniji Antun Janković dobiva Sirač, Daruvar i Pakrac te je već 1757. godine podžupan požeški, a 1770. župan. Daruvar se pod tim imenom prvi put spominje u diplomi Antuna Jankovića kao castrum Podborje, aliter Daruvar. Daruvar, dakle, kao trgovište nastaje između 1760. i 1777. godine, pa je već tada u njemu 60 kuća koje su mahom pripadale trgovcima među kojima je bilo Mađara, Nijemaca, Talijana i Srba. Julije Janković, nasljednik Ivana Jankovića, 1861. godine prodao je Pakrac, a 1876. godine i posjed u Stražemanu (Požega). Godine 1745. stvorene su tri županije od dotadašnjih komorskih kotara. Bile su to virovitička, požeška i srijemska. Virovitička je zauzimala vrlo veliko područje od Virovitice preko Osijeka do Đakova. Đurđevačka regimenta je utemeljena 1746. godine, pa je tada Grubišno Polje potpalo pod nju. Sastojala se od 12 kumpanija (satnija), a prva je svoje sjedište imala upravo u Grubišnom Polju. Zadnje mjesto Vojne krajine bili su Veliki Zdenci, a preko Ilove se, u tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj, nalazilo naselje Končanica (Daruvar), koja je ime dobila po kraju (koncu) imanja grofa Jankovića čije je sjedište bilo u Daruvaru. U prvoj četvrtini 19. stoljeća doseljavaju se prvi Česi na područje Grubišnog Polja I Daruvara. Kao čisto češko naselje navodi se u popisima Ivanovo Selo. Pejačevići su virovitičko vlastelinstvo prodali 1841. Godine njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe. Ukidanjem Vojne krajine 1871. godine, uspostavljena je Bjelovarska županija koja je bila podijeljena na osam kotareva, među kojima je jedan bio Grubišno Polje. Iste godine, težak požar je uništio pola grada Virovitice. Virovitička županija znatno je uznapredovala izgradnjom željezničke pruge 1884. godine koja je vodila od Barcsa preko Virovitice do Pakraca. Pruga prema Osijeku završena je 1895. godine, a njezin spoj s Bjelovarom i Zagrebom završen je 1900. godine. Grubišno Polje je prugu dobilo tek 1913. godine kada je sagrađena pruga Pavlovac-Dražica-Zdenci-Grubišno Polje. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća manja naselja poput Grubišnog Polja, Novske I Slatine postaju gradovi, kotarska sjedišta i administrativno-prometni centri zapadne Slavonije. Veći gradovi, poput Virovitice, Daruvara, Pakraca i Nove Gradiške razvijaju se u znatnija regionalna središta, centre kulturnog i društvenog života istočne Hrvatske.

IZVOR
Izbor iz literature:
G. Szabo, Iz prošlosti Daruvara i okolice, Zagreb 1934;
B. Shejbal, “Daruvar: očekujući istraživanja” u: Vrela, br. 13 – 14;
S. Salajić, Arheologija virovitičkog kraja, Virovitica 2001; Z. Lovrenčević,
“Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (I)” u: Arheološki pregled 21, Beograd 1980, 233-240;
Z. Lovrenčević, “Rimske ceste i naselja u bilogorsko-podravskoj regiji (II)” u: Arheološki pregled 22,Beograd 1981, 195-208;
B. Schejbal, “Daruvar-Aqua Ballisae i Pakrac-Mannieana” u: Zbornik Povijesnog društva Pakrac-Lipik, Pakrac 2006, 53-67;
V. Žugaj, Gradiška na Savi (katalog izložbe), Nova Gradiška 1986;
V. Žugaj, Stara Gradiška, Zagreb 1997; Z. Gregl, B. Migotti, “Nadgrobna stela iz Siska” u: Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, sreija 3, sv. XXXII/XXXIII (1999./2000), 119-164;
S. Vučetić, “Res publica Iasorum– Aquae Balissae – rimski Daruvar” u: Daruvar, Zagreb 1975, 14 – 17;
B. Schejbal, “Prilog rekonstrukciji rimskih komunikacija na jaškom municipalnom teritoriju” u: Arheološka istraživanja u Bjelovarskobilogorskoj županiji i pogrebni ritusi na teritoriju Hrvatske, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 21 (2003), 95-120.